Zoran Žmirić, Hotel Wartburg

Naslov: HOTEL WARTBURG

Autor: Zoran Žmirić

Nakladnik: Fraktura

Godina izdanja: 2022.

Broj stranica: 212

Uvez: tvrdi

Cijena: 149, 90 kn

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, a radovi su mu prevedeni na engleski, francuski, njemački, poljski, slovenski, talijanski i ukrajinski. Dosad je objavio: Kazalište sjena, Vrijeme koje nam je pojeo Pac -Man, Blockbuster, Riječke rock himne, Snoputnik, Zapisano metkom, Putovanje desnom hemisferom, Pacijent iz sobe 19, Kaleidoskop.

S romanima Blockbuster i Pacijent iz sobe 19 bio je u finalima najvažnijih hrvatskih književnih nagrada. Dobitnik je nagrada i priznanja: „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), CeKaPe za kratku priču (2013.), „Fran Galović“ 2019. po glasovima čitatelja za roman Pacijent iz sobe 19 (2019.)

Hotel Wartburg moj je prvi pročitani roman Zorana Žmirića, ali sasvim sigurno mogu potvrditi da nije i posljednji. Ne znam zašto nisam prije posegnula za nekim njegovim romanom, ali sama sebi obećajem da ću pogrešku ispraviti. U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić opisuje život jedne prosječne jugoslavenske obitelji u Rijeci koju čine tata, mama, kći i sin. Zanimljivo je da nemaju imena, što u konačnici nije ni važno jer se u ovoj priči vjerojatno može prepoznati većina nas rođenih 80-ih koji smo odrastali u ta vremena. Svaka obitelj ima svoju priču, naizgled vesele životne epizode, ali i tužne, skrivene daleko od pogleda drugih ljudi. Crveni Wartburg okosnica je ove priče, svi važni događaji u životu vežu se uz auto koji je „živio“ uz obitelj; od rođenja djece, odlaska u rodilište po njih, odlaske na ljetovanja, u šoping preko granice… Priču nam pripovijeda sin, koji se prisjeća svog zamršenog odnosa s ocem koji je često puta više se brinuo i pažnje posvećivao tom autu, nego vlastitom sinu. Sretne, ali i teške uspomene, pripovijeda nam kroz kratka poglavlja i lako nas uvlači u priču sa željom da što prije pročitamo sljedeće poglavlje, sljedeću životnu epizodu.

„Padne mi na pamet reći mu da sam nesretan. Pokušati tako stvoriti vezu među nama, tu u Wartburgu gdje i inače vodimo ozbiljne razgovore, na njegovu terenu, sigurno bi to shvatio kao nešto jako važno. Reći mu da ni u čem ne vidim radost, ponajmanje kad sam s njim. Želim mu reći da se osjećam kao da sam u obitelji po prisili, po kazni, nedobrodošao. Želim reći bilo što samo kako bih konačno pobudio njegovo razumijevanje. Ali ne znam kako to učiniti.“

Na posljednjoj vožnji crvenog Wartburga sin se oprašta od oca i pronalazi snage da mu oprosti i zatvori to životno poglavlje.

Bilo je poglavlja uz koja sam se smijala, poglavlja uz koja sam plakala, a sveukupni dojam koji je knjiga na mene ostavila mogla bih opisati kao jedno divno iskustvo povratka i u vlastito djetinjstvo.

“Probajte shvatiti”, prekinem ga blago. “To je prvi i jedini auto koji je imao. U njemu nas je vozio doktoru, na izlete, u Trst, na godišnje odmore, kad se sestra rodila dovezao ju je kući u njemu. U tom je autu cijeli jedan život. Ne samo njegov, već cijele naše obitelji.”

Nismo imali crveni Wartburg, ali imali smo zelenu Ladu karavan, auto koji je moj otac, također kao i otac iz ove priče ponosno vozio i čuvao, iako je bio užasno ružan, ali po njemu praktičan i potreban.

Često sam se sjetila i naših putovanja na more u tom autu, svađa na cesti kad se auto pokvario, pa tko je kriv za to, kada ćemo stići na odredište,… maminog predavanja tati kako uvijek kupuje smeće od auta čiji popravak košta više nego što auto vrijedi. I sada dok ovo pišem, sjećanja mi mame osmijeh na lice, ali ujedno i suze i nostalgiju. Auta odavno nema, priznajem da mi nikada nije ni nedostajao, ali od prije četiri mjeseca nema ni moga oca više pa su me uspomene uspjele i rasplakati.

Bilo je lijepo uz priču ovih neznanih junaka prisjetiti se i svoga djetinjstva, a ako ste jako emotivna osoba kao i ja, vjerujem da će isti dojam ova knjiga ostaviti i na vas.